„Dragi prijatelji, mi osmaši bili smo u Vukovaru. U osmome mjesecu, na ekskurziji, posjetili smo ovaj grad. Bili smo u vukovarskoj bolnici, vidjeli mjesto na kojem je pala granata, jedna od mnogih koje su padale na grad. Šetali smo uskim bolničkim podrumima udišući vlagu, razmišljajući o ljudima koji su tu proveli nekoliko mjeseci, o najmlađima koji su u tim uskim hodnicima tek prohodali, uz suze, krv i rane drugih bolesnika. Postali smo svjesni kako je moralo biti teško onima koji su se ponadali kraju svojih patnji izlazeći iz bolnice, vjerujući kako će doći pod međunarodnu zaštitu, a odveli su ih na - Ovčaru. Zapušteno skladište, batine, mučenje i streljanje.  'Komu su uputili zadnju misao, čije im je ime zamrlo na usnama?' pitali smo se dok su u Memorijalnom centru iz mraka izranjala njihova lica, njihove nedužne mlade oči koje su se tako prerano zatvorile. Na spomen-groblju vidjeli smo polje bijelih križeva, uređene grobnice palih vukovarskih žrtava. Više od svega potresli su nas otvoreni prazni grobovi. Oni koji još čekaju svoje pokojnike, čija obitelj ne zna gdje su, jesu li ubijeni, kako, kada, na kojem mjestu. Vode se kao nestali.  Još i sada, 22 godine nakon ratnih strahota.

(...)

Bili smo u gradskom središtu. Gradić, mali i ne odveć živ, još se obnavlja. I zasigurno, vukovarske zgrade dobit će nova pročelja, izgledat će lijepo, ali ljudi, jesu li i hoće li ikada zacijeliti njihove rane?  Mogu li prežaliti izgubljena djetinjstva i ukradena odrastanja?

U ratnom Vukovaru  ostale su mnoge neizgovorene riječi, zamrli mnogi nedočekani poljupci, ugasili se do jučer sretni osmijesi.

Dragi prijatelji, danas slavimo slobodu, koje ne bi bilo da nije jednoga herojskoga grada i zato nemojmo dopustiti da se sjećanje na Vukovar ugasi. Recimo mu hvala, pomislimo i dublje od toga hvala, i ne zaboravimo nikada one kojima dugujemo slobodu i mir!“

                                                                                             Učenici osmih razreda

Galeriju fotografija možete pogledati ovdje.