Tamo, tamo da putujem

     Tine, ne ću trošiti riječi u frazama prazne duše, ali šapnut ću da si ti moja jadikovka jer više od svega bole tvoji cvjetovi bez korijena zakopani u meni.

      Zbog tebe ne će mi dati ploda. Moja duša postala je crvenica, krš i kamen na kojoj rastu samo sirotinjske ljepote, one snažne od kojih se ne živi, samo umire od ljepote. Zbog tebe vjetar me može odnijeti među odnesene duše... Moje srce ne može više u ovim stvarnostima i zakonima priroda naći spokoja, pjano tetura po krovovima, pozdravlja laste i rode i luta, luta do trnja. Stavio si i moju dušu na svoju nisku bisera da sjajim, ali zbog toga ću umrijeti, zar ne? Sretan sam, sretan i mogu biti dijete i slatkorječivi lutak s gorkim mislima. Star i mlad, koje prokletstvo! Sreća je mlaka kraj trpkosti bola. Tvoje riječi naučile su me da proničem dublje, da budem hodočasnik po tuđim dušama na putu boli, neshvaćenosti. Dosta mi je ovih smola gluposti, ljepljivih ponora visina. Dao si mi prvoklasnu ljubav s KOLAJNOM oko vrata, al' kolajna me guši jer svoju ljubav nemam kome izliti (osim poeziji), ali onda se sve opet vrati u moje tijelo još jače. Dao si mi uvrnutu crtu lucidnosti koja sada strši iz mene i podsjeća sve da sam strašilo u stvarnosti koju želim razrezati SKALPELOM KAOSA.

Sada visim kao OJAĐENO ZVONO i brecam lagano u suton jutra tvoje napisane note (u D-molu, dakako). A AUTI S KORZA na mene trube dok stojim na raskrižju i svijetlim. ŽEDAN KAMEN NA STUDENCU sam, samo par kapljica trebam da uzdignem glavu svoju.

Bojim se da svoju žeđ ne utopim u nagrizujućem zaboravu kao oni LJUDI ZA VRATIMA GOSTIONICA.

     Tine, sebar sam tvojih stihova, jeka sam tvoje duše dok me ima.

                                                                 Ante Andabak, VIII.e razred

                                                                 OŠ don Lovre Katića, Solin